مقالات رأي

نص (دقائق محذوفة من اليوم الأسود لليرموك) للشاعر الفلسطيني السوري رامي العاشق مترجم إلى اللغة البوسنية والكرواتية والصربية

10867223_773071436105803_1243055872_n

نص (دقائق محذوفة من اليوم الأسود لليرموك)  للشاعر الفلسطيني السوري رامي العاشق مترجم إلى اللغة البوسنية والكرواتية والصربية، ترجمة الروائية الأردنية البوسنية نيرمينة الرفاعي.

النص الأصلي بالعربية بعد الترجمة

 

Izbrisani minuti iz crnog dana u Al-Yarmuk || Ramy Al Asheq
Preveo: Nermina Al-Refai

Izisli su tacno kako su izisli prije 60 godina, nista se nije promjenilo.
Sta su ostavili iza sebe prvi put to su isto ostavili i ovaj put.
Sta su ponijeli prvi put to su isto ponijeli ponovo. Nista se nije promjenilo.

Ostavli su kuce pune uspomena, ulice gdje su hodali svaki dan, odjecu koja cuva njihov miris pod pepeo.

Ostavli su ista imena: Haifa, Jerusalem, Karmel, Al-Qastal, Al-Tera, Lubija, i Safad.
Ostavli su staro groblje od sehida, kao sto su ostavli i novo groblje.

Niko nije bijo svjestan dovoljno da spomene da je ostavljena i nova outomatska masina u kojoj je covjek sakrio svu svoju stednju koju je skupljao za svadbu sina.
Niko nije spomenio sakriveni muzicki instrument ispod stola.
Niko nije primjetio da je neki momak izisao iz svoje kuce bez slika svojih djevojaka i sveske stihova.

Novi plazma televizor je ostao u kutiji i nije bilo sudbine da se skupe oko njega familije isto kako se skupljaju oko vatre zimi.

Svi su zaboravili da kazu da su djeca izisla bez svojih omiljenih igracaka, i da se mlijeko zgrusalo u grudima majki.
Bez ikakvog izraza na licu, izasli su i napustili sve.

Nista se nije promjenilo. Ista imena i isti ne ispunjeni snovi. Isti je kriminalac duzan za to u obe migracije, cak i ako je promjenio svoje ime i lice.

Nakon toliko vremena jos su ista mrtva tijela i zrtve, ostavljene su tamo u logoru, posto ih niko nije mogao nositi sa sobom u ovoj drugoj prisilnoj migraciji.

Pita jedan drugog:
– jeli ovo nasa druga migracija?
– Ne, nije! Naucili smo se od prvog puta da se ne vezemo za logore. Ali ovo nije nas logor, ovo je domovina. Ja cu biti nekud u blizini par dana pa da se vratim u brzo svojoj kuci.
Necu biti izbjeglica drugi put.
– Ostani ti, ja idem. Ja vise ne vjerujem u domovine. Odlazim za dobro moje djece.
– Koje probao sta znaci biti izbjeglica zna dobro da to nece da ponovi.
Necu da budem ponovo u nepoznatoj drzavi, izmedu nepoznatog naroda koji prica nepoznati jezik.
Zivot je kratak, nema vremena za nove pokusaje zivota. Ti idi, a ja cu se drzati ove smrti sve dok se ne pretvori u zivot ponovo.
Smrt koju poznajes je bolja nego smrt koju ne poznajes.

Izisli su tacno kako su izisli iz Palestine prvi put. Ostavili su sve i ponjeli samo uspomene srusenih kuce, rane po broju njihovog stanovnistva, gardarobu dovoljnu za dva dana, licne dokumente, i kljuceve kuca koji su bili mnogo manji nego prije 60 godina.

Groblje je sada punije, a meramora je manje.
Niko nije znao za pare ostavljene u masini u strahu da ih uzmu silom na kontrolnim punktovima.

Niko nije znao da su se vojnici posvadali oko muzickog instrumenta dok ga nisu slomili jedan drugome proko glave. Pa sta drugo ocekivati od vojnika?

Nista se od toga nije znalo sto se ni ne treba znati, pokusavajuci da ljudi ocuvaju volju za povratak u njihov logor, u njihov grad, u njihovu domovinu.

Poslje ravne godine iz izlaska iz logora, stigla je vijest da je Hassan sehid pod torturom.
Hassan nije htio da napusti Al-Yarmouk logor sa ljudima koji su ga napustili.
Jedina mu je zelja bila da nastavi rad na pozorisnim komedijama.
Nije htio da bude poznat, vec samo da bude normalna faca, kao bilo koja druga u onom gradu.

diktatorski rezim se plasio od Hassanove silne volje za zivot, pa ga je ubio.

Sruseni grade, sruseni preko nasih glava, sta hoces vise od nas?
Sta hoces vise nego sto uljepsavamo svu tvoju ruznocu? Sta hoces vise nego sto se falimo da pripadamo rusevini?
Mi smo djeca te rusevine. Mi smo ti pokvareni koji kvare. Mi smo gladni, ni mrtvi, ni zivi. Nista nam ne daje ime i pripadanje osim nasih sinkovitih krovova.

Mi smo izbjeglice, raseljeni, izbaceni, sehidi.
Mi imamo jedno ime za dva groblja.

Ubili su Hassana, komicara, sto se boje od osmjeha.
Ubili su ga u mraku, i mrak je rasirio svoje ruke preko nasih tijela.
U memoriji raseljavanja iz Al-Yarmouk logora, u memoriji Hassanove smrti, jos i dalje ubice uzimaju zivote i osmjehe u sred bijelog dana pod parolom Allaha.

Hassan je govorio: “ja sam Palestinac-Sirijanac”.
On pripada za dvije smrti, bilo je jasno ako ga ne ubije prva onda ce ga ubiti druga.

Zadnje Hassanove rjeci su bile: “Samo se sjecam na sto je licio nas grad i osjecam da ga vise nikada necu vidjeti”!
Tacno je rekao, tacno je osjecao.

Izisli su kako su izisli privi put. Nista se nije promjenilo.
Izbaceni su na isti nacin kako je izbacena Hassanova dusa iz njegovog tijela.

Mig letovi Siriske vojske su natjerali ljude da napuste kuce prije dvije godine, Hassan je sehid pod mucenjem u Siriskom zatvoru prije jedne godine, a jos i dalje se nastavlja patnja ljudi koji su ostali u logoru pod kontrolom ekstremisticnih bandi.

10859859_773071439439136_54344041_n

دقائق محذوفة من اليوم الأسود لليرموك.

رامي العاشق*

 خرجوا كما خرجوا منذ ستّين عامًا، لم يختلف شيء، ما تركوه هو ذات ما تركوه أوّل مرّة، وما حملوه هو ذات ما حملوه أوّل مرة، لم يختلف شيء، لم يتركوا سوى ما لم يستطيعوا حمله، تركوا بيوتًا ثقيلة الذكريات، شوارعَ أكلت أقدامهم يوميًّا، ثيابًا تحمل روائحم وتحفظها تحت الرماد، تركوا الأسماءَ ذاتها: حيفا، القدس، الكرمل، القسطل، الطيرة، لوبية، وصفد، تركوا مقبرة الشهداء القديمة، والجديدة أيضًا، ربّما لم ينتبه أحدٌ ليذكر أن أحدهم تركَ غسّالة أوتوماتيكيّة وفيها كل ما جمعه من مال لزفاف ابنه، ولم يذكر أحدٌ أن أحدهم تركَ آلته الموسيقيّة تحت طاولته، وأن مراهقًا خرج دونَ صور عشيقاته ودون دفاتر أشعاره السخيفة، لم يذكر أحدٌ أنّ شاشة البلازما الجديدة مازالت في كرتونتها ولم يستطع أصحابها أن يجرّبوها ويلتفّوا حولها كما يلتفّون حول النار في البرد، نسي الجميع أن يقولوا: إن أولئك الأطفال خرجوا دون ألعابهم، وإنّ أمهاتهم المرضعات خرجنَ وقد تخثّر ما في أثدائهنَّ.. خرجوا كما خرجوا أوّل مرّة.. بلا ملامح.

لم يختلف شيء، أسماءهم ذاتها أحلامهم المدمّرة ذاتها، القاتل ذاته وإن غيّر اسمه، الجثث ذاتها وإن كانت بعد كل هذا الوقت، الجثث تركوها خلفهم وخرجوا، لم يستطيعوا حملها معهم في هجرتهم الثانية!

يسأل أحدٌ الآخر: أهو اللجوء الثاني؟

  • لا، تعلّمنا من الأمس ألّا نتشبّث بالخيمة، إلّا أن المخيم لم يكن خيمة، أنا سأبقى، سأنزح إلى منطقة قريبة لأيّام ثمّ أعود، لن أكون لاجئًا للمرة الثانية.
  • ابقَ إذن، أنا كفرتُ بهذه الأوطانِ سأذهب بعيدًا من أجل أبنائي، وتشبّث كما شئت ….. بالموت!
  • من اختبرَ أن يكون لاجئًا يعرف تمامًا أنه لا يريد أن يكون لاجئًا من جديد في أرضٍ لا يعرفها، ولغة لا يعرفها، وشعب غريب بالمطلق، لم يعد هناك وقت يكفي لنجرّب من جديد، إذهب أنت .. أنا سأتشبّث بهذا الموت حتى أحيا.. أنا أعرف هذا الموت، والموت الذي تعرفه خير من الذي لا تعرفه!.

خرجوا كما خرجوا من فلسطين، تركوا ما تركوه وحملوا ذكرياتٍ لبيوت مهدّمة، حملوا ندبات على عدد سكان المخيم، ملابسَ تكفي ليومين لا أكثر، بعضَ أوراقهم الثبوتية، ومفاتيح بيوتهم إلا أن المفاتيح هذه المرة كانت أصغر حجمًا، المقبرة مكتظّة أكثر بالموتى والرخام أقل، لم يعرف أحدٌ أنّ مدّخرات الزفاف التي تركها الوالد في الغسالة خوفًا من سرقتها على الحاجز، ذهبت مع الغسالة بالجملة، والآلة الموسيقيّة عبث بها الجنود وتشاجروا عليها حتى حطّموها على رؤوس بعضهم، وكأن علينا أن نفترض غير ذلك من العسكر! خرجوا ولم يعرفوا ما الذي حصل بعد خروجهم، ربّما.. لا يجب أن يعرفوا الآن، كيلا يختلف شعور العودة في دواخلهم!

بعد عامٍ من خروجهم من المخيّم، أتى خبر استشهاد حسّان تحت التعذيب، حسان هذا.. أو بالأحرى “ذاك” لم يكن يريد مغادرة المخيم، كان يريد فقط أن يؤلّف عمًلا مسرحيًا واحدًا كل عام، ويعرضه في المخيّم.. فقط في المخيم، لم يكن يريد أن يصبح مشهورًا، كان يريد أن يكون طبيعيًّا فقط.. عاديًّا كأيّ وجه من وجوه المخيّم، إلا أن القاتل أدرك خطورة حسان، فقتله!.

يا أيتها الخرابة التي نحبّ، الخرابة المدمّرة فوق رؤوس محبّيها، ماذا تريدين أكثر من أن نجمّل قبح ما فيكِ؟ ماذا تريدين أكثر من أنّنا نتباهى بانتمائنا لخرابة!؟ نحن أبناءُ الخرابة والخراب، مخرِّبون مخرَّبون، جوعى .. مشاريع قتلة، مشاريع قتلى، ومشاريع أحياء، لا شي يمنحنا اسمًا، سوى أسقف الزينكو، وصورة نمطيّة لكائنٍ “مخيّمجي”.. يا أيّها اللاجئ النازحُ المُقتلَع الملاحَقُ المنفيّ الشهيد!! لماذا سمّيت مقبرتين بذات الاسم؟!!

قتلوا حسّان الكوميديان لأنهم يخافون من الابتسامة، قتلوه في الظلام، وأطلقوا يد الظلام لتُكمل على جثّتنا جميعًا، ها هم مجرمو الليل يقتلون في وضح النهار باسم الله في ذكرى حسّان وذكرى اجتثاث أهل المخيم منه،  كان حسّان يقول: “أحبّ أن أعرّف نفسي على أنني فلسطيني سوري” هو ابن الموتين إذن، قتلته سوريّته حين قتلته فلسطينيّته ومن لم يُقتل بالاثنتين قُتل بواحدة وظلّ جسدًا حيًا بالأخرى وروحًا ميتة مشرّدة لا شاهدة لها، آخر ما سمعناه من حسّان: “بتخيل أيام كيف شكل الشام كان .. بحسّ إني ما رح أرجع أشوفا” صدق حسّان.

خرجوا كما خرجوا أوّل مرّة، لم يختلف شيء، لُفظوا كما فعل جسد حسّان بروحه، هكذا فعل بهم طيران الميغ السوريّ، وهكذا فعل فرغ فلسطين الأمني السوري بحسّان، وهكذا يفعل المتطرفون بمن بقي تحت الحصار.

*شاعر وكاتب صحافي فلسطيني سوري.

Click to comment

Leave a Reply

لن يتم نشر عنوان بريدك الإلكتروني. الحقول الإلزامية مشار إليها بـ *

To Top